Krunoslav Kuten
U plejadi pjesnika, efemernih stvaralaca, što ispunjavahu stranice Smilja i ostalih dječjih časopisa u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, ističe se ime Krunoslava Kutena, kojeg je otkrio Milan Crnković, nazvavši ga "pretečom Grigora Viteza".
Rođen je 19. prosinca 1855. u Vrbovcu … od oca obrtnika (bačvara) i majke domaćice, u kraju gdje je u to doba još bujno živjela narodna pjesma, posebno lirska koja će primjetno utjecati na njegovo književno stvaralaštvo. Zagrebački prebendar Ignjat Švec pomogao mu je da završi gimnaziju u Zagrebu i postane činovnikom na magistratu, "te je služio za pokojnog Šenoe, koji ga je vrlo volio i upućivao u radu", kako to spominje u jednoj biografskoj bilješci njegov pjesnički drug Josip Milaković.
Premda mu je knjiga stihova Primula Veris bila – makar suzdržljivo – pohvaljena u novinskoj kritici, Kuten ubrzo napušta pisanje za odrasle i relativno se rijetko javlja u Vijencu ili Prozoru ponekom prigodnom pjesmom, odajući se dječjoj poeziji koju redovito objavljuje u brojevima Smilja gotovo četvrt stoljeća.
Nije izdao posebne zbirke, kao njegovi suvremenici Varjačić i Milaković, koji su objavili i po nekoliko knjiga dječjih pjesama. Boležljivost, prerana smrt (umro je u 38. godini života 17. lipnja, 1894.), kao i neprestana briga za brojnu obitelj djelomično su razlogom njegovu kvantitativno skromnom stvaralaštvu, no čini se da se u tome ogleda i autorova kritičnost: jednostavno – poput Vidrića – loše pjesme i nije želio objavljivati.
Njegovi trohejski osmerci – koji u nekih starijih pjesnika djeluju kao nategnuta i petrificirana forma, kao nešto preživjelo – tako su tečni, jezično glatki i prihvatljivi, da i ne osjećamo čitajući ih danas da su neki od njih nastali prije više od stotinu godina. A poznata je pojava da poezija brže zastaruje nego proza.
Kuten je također plaćao dug tadašnjoj tradiciji, pa ćemo u njegovoj poeziji susresti i deklamatorstvo, patetiku, deklarativnost, uz ponešto ojkanja (uzvikivanje „oj” na početku i kraju stiha), ali u svojim najboljim ostvarenjima oslobodio se sveg tog balasta i dao autentična dječja doživljavanja u vedrom, prpošnom ugođaju, podsjećajući nas na igrivost dječje narodne poezije. Gradeći stihove o različitim motivima bliskim djeci, u bujnim i sugestivnim slikama, služeći se nerijetko i humorom, Kuten zna ostvariti jednostavne, ritmički pravilne, privlačne, jezično-poetske tvorevine, od kojih su primjerice Djeca i maca i Ura bile gotovo stalno nazočne u čitankama za niže razrede osnovne škole. Generacije odraslih znaju ih napamet, iako nisu možda nikad doznali ime njihova autora, jer ono djeci i nije važno.
Treba još istaći da je Kuten, kako kaže najstudiozniji proučavatelj njegove književne djelatnosti Milan Crnković, "izbjegao, u svim svojim stihovima, onu nadmenost, ono govorenje odozgo, koje karakterizira rane hrvatske pjesnike kad su počeli pisati za djecu. Nikad Kuten, poput njih, ne govori o sebi, o svojoj uzvišenoj ulozi, o bolima što ih trpi zbog nesretne ljubavi i nesretne domovine, nikad ne daje na znanje da se on, pjesnik, drug muza, spušta do djece da ih obdari darom bogova, poezijom, nikad se ne postavlja čak ni kao iskusan čovjek iznad djece, nikad ne daje na znanje kako su dječje radosti male i neznatne. On se naprotiv utopio u djetinjstvu, izjednačio se s djecom i pjeva s djecom, misli s djecom, raduje se s djecom kao da je i sam dijete". (Hrvatska dječja književnost, Školska knjiga, Zagreb 1978.).
Dugo neotkriven, zanemaren i prešućivan, Kuten se u današnje vrijeme, kad se odbacuju didaktički parametri u valorizaciji dječje poezije, u potpunosti očituje pjesnikom bliskim suvremenim generacijama stvaralaca koji njeguju: igru riječi, humor, nonsens, bogatu i duhovitu leksiku, slobodnu i rasplamsalu imaginativnost.
Uz Harambašića Kuten ostaje našim pjesnikom „začinjavcem” hrvatske dječje lirike, pjesnikom koji ju je prvi uzdigao na umjetničku razinu, i u čijim najboljim djelima mogu djeca i danas uživati.
Ivo Zalar, u: Hrvatski dječji pisci III, Pet stoljeća hrvatske književnosti, NZMH Zagreb 1991.
Pokraj peći maca prela,
Do nje dobra djeca sjela
Pak joj tako šaptat stala:
„Predi pređu, maco mala,
Mi ćemo si platno tkati,
Platno našoj mami dati,
Mama će nam dobra biti,
Nove halje nam sašiti.
I kad tetka dođe kući,
Halje ćemo si obući.
A jer to je radost njena,
Lijepo djeca obučena,
Umah će nas k sebi zvati,
Svakom jednu žemlju dati.”
Ura ide tika taka,
Svako jutro budi đaka
Da se od sna brzo prene
I u školu s knjigom krene.
A kad bije dvanajst sati,
Stane ura đaka zvati:
„Ajte đaci brzo kući,
Dok su masni žganci vrući!”