Zbratimljeni gradovi

Kispest (u prijevodu „Mala Pešta“) je 19. okrug Budimpešte i  nalazi se na njenom jugo-jugoistočnom dijelu. Nastanjuje ga oko 60.000 stanovnika i jedan je od najnaseljenijih samostalnih okruga Budimpešte.
Na području Kispesta djeluje i Hrvatska manjinska samouprava preko koje je i uspostavljena suradnja te potpisana povelja o bratimljenju 30. siječnja 2005. godine. Dobra suradnja ove dvije lokalne samouprave odvija se prvenstveno preko kulturne suradnje, a najvažnije događanje je ljetna razmjena učenika osnovnih škola. Djeca iz Vrbovca odlaze na druženje i upoznavanje u Kispest, a zatim u međunarodni kamp u Kaptalanfuredu na jezeru Balaton gdje učestvuju i njihovi vršnjaci iz Poljske, Srbije, Bugarske i Turske. Mađarska djeca dolaze u Vrbovec, organizira im se razgledavanje Zagreba, a većinu vremena provode u dječjem odmaralištu Nerezine na otoku Lošinju. Također su učestale razmjene delegacija za vrijeme svečanijih datuma i  važnijih događanja za ove dvije lokalne zajednice kao što su obilježavanje dana grada ili održavanje kulturnih, turističkih i sličnih manifestacija.

web: uj.kispest.hu

• Sporazum o suradnji i uspostavljanju odnosa zbratimljenih gradova.pdf

{gallery}kispest0:::0:0{/gallery}

Périers je grad u okrugu Manche na sjeverozapadu Francuske koji se prostire na 14,62 km² koji broji 2450 stanovnika. Tijekom II. svjetskog rata Grad Périers se nalazio na važnom raskršću za Amerikance za vrijeme operacije "Cobra" u Normandiji. Nakon pada Cherbourga krajem lipnja Amerikanci su okrenuli svoju pozornost na cestu prema jugu i oslobođenju Europe. Grad je oslobođen 27.7.1944. od strane američke 359. pukovnije 90. divizije. Markiz Eugen de Piennes je rođen u Périersu te predstavlja poveznicu s gradom Vrbovcem.

{gallery}depiennes0:::0:0{/gallery}

Eugène Emmanuel Ernest d'Halwin de Piennes, francuski plemić, diplomat i nekadašnji gradonačelnik Périersa otišao je iz Francuske 1879. godine, pretpostavlja se iz političkih razloga, te se nastanjuje u Vrbovcu, tada malom mjestu Austro-Ugarske monarhije. Kupuje posjed Šabac na javnoj dražbi za 42.000 forinti, kasnije i Poljanski Lug gdje uzgaja simentalska goveda te proizvodi sir ementaler. Kupuje i dvorac Patačić u centru Vrbovca s parkom i kulom. Sa sobom dovozi vrijedno umjetničko blago i namještaj kojim oprema dvorac u kojem živi. Uz dvorac u parku je bila i jedna veća zgrada za služničad koja je srušena nakon drugog svjetskog rata.
O životu markiza de Piennesa u Vrbovcu saznajemo ponešto zahvaljujući podacima iz Spomenice Pučke škole Vrbovec u kojoj je zapisano da je markiz bio dobrotvor te je novcem darivao siromašne učenike škole. Nakon smrti sina jedinca, koji je ostao živjeti u Francuskoj, u listopadu 1903. godine markiz de Piennes daruje, danas Strossmayerovoj galeriji starih majstora, 14 vrijednih slika francuskih umjetnika. Galeriji je oporučno ostavio još 16 umjetnina među kojima je najpoznatiji portret madame Récamier.
Markiz de Piennes prijateljevao je s lokalnim liječnikom, dr. Julijem Heninegerom, na čiji je poticaj osnovao zakladu za siromašnu djecu o čemu saznajemo iz Tjednika bjelovarsko-križevačkog te je zaklada nakon njegove smrti još neko vrijeme pomagala učenike. Kada je saznao da sestre milosrdnice trebaju mjesto za stanovanje s mnogo zemlje, dao im je 40.000 kruna da kupe dvorac Lovrečina u kojem su organizirale školovanje djece i mladeži, kasnije je bilo sirotište, a danas u dvorcu borave štićenici zajednice Cenacolo.
O domu markiza de Piennesa, dvorcu Patačić kako ga danas zovemo, pisao je Laszowsky: „Tik do župne crkve, s južne strane, stoji vrbovečki dvor okružen visokim perivojom. Dvor je na sprat, zidan od cigle. U prizemlju i u spratu imade udobne i prostrane odaje, namještene vrijednim pokućstvom iz vremena bivšega vlasnika, markiza de Piennesa. Mnoštvo lijepih starih bakroreza i starih obiteljskih portreta resi hodnike i sobe. Ima tu i uspomena na francuskog cara Napoleona III, kojemu je pokojni markiz de Piennes vjerno služio i padom njegovim pošao u zatočje u Hrvatsku, u Vrbovec. Sve potsjećava na fini francuski aristokracizam prvoga i drugoga francuskoga carstva. Dok to vidimo, ne opažamo gotovo ni jedne uspomene iz doba Patačića, a nekmoli Zrinskih.“¹
Naklonost markiza de Piennesa umjetnosti i lijepom, koja je obilježila  njegov život, istaknuta je i nakon njegove smrti crnim monumentalnim zdanjem  koje je njegovo posljednje počivalište na vrbovečkom groblju. Mauzolej markiza de Piennesa izgrađen je 1912. godine te je arhitektonski neuklopljen u groblje na kojem se Vrbovčani pokapaju od 1720. godine. Ističe se kaneliranim stupovima i krovnom piramidalnom formom unutar koje je kupola obložena pozlaćenim mozaikom. Mauzolej kao da pripada nekim nepoznatim, mističnim  kulturama, a ne našem podneblju. U mauzoleju je uz markiza, koji je preminuo 1911. godine, pokopana njegova supruga Blandine koja je preminula prije njega u 69. godini.
Prema podacima upisanim na unutarnjem zabatu projekt mauzoleja potpisuje arhitektonsko poduzeće Kovačić i Ehrlich, a autorstvo se pripisuje arhitektu Viktoru Kovačiću. Dakako, ovaj betonski mauzolej obložen crnim granitom s arhitektonskim elementima klasicizma zaštićena je sakralno-profana  graditeljska baština. U registru zaštićenih nepokretnih kulturnih dobara Ministarstva kulture nosi oznaku Z-3654. Mauzolej je podigao Pierre Denizot, nasljednik markiza de Piennesa koji je do drugog svjetskog rata nastavio živjeti u dvorcu u centru grada te je pokopan sa suprugom ispred mauzoleja. U unutrašnjosti mauzoleja stoji natpis na francuskom jeziku:
 
Blandine Jeanne
Louise d'Auray
Marquise d'Halwin
de Piennes
Décédée dans sa LXIX année

Élevé en témoignage de reconnaissance
Par Pierre Denizot en MCMXII

————

Hrvatski prijevod:

Blandine Jeanne
Louise d'Auray
markiza d'Halwin
de Piennes
Preminula u svojoj LXIX godini života

¹Emilij Laszowsky: Iz prošlosti Vrbovca rodnoga mjesta hrvatskoga bana Petra Zrinskoga, Zagreb, 1921., str. 9.

Sanja Prijatelj

web: www.ville-periers.fr

• Povelja o suradnji i prijateljstvu između gradova Vrbovca i Périersa.pdf

{gallery}periers2:::0:0{/gallery}

Novska je smještena u Sisačko-moslavačkoj županiji, 95 km jugoistočno od Zagreba, na autocesti Zagreb-Lipovac. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u naselju Novska živi 7.028 stanovnika dok na gradskom području živi 13.518 stanovnika.
Počeci povijesti graditeljstva i života u izgrađenim nastambama povezuju se s današnjim Starim Selom, sjeveroistočnim dijelom grada. U Popisu župa zagrebačke nadbiskupije 1334. godine spominje se i župa Item sancti Demetrii de Belina – što se povezuje s "Bjelavina". To je najstariji naziv za Novsku.
Crkva sv. Demetrija bila je sagrađena na mjestu gdje je danas Crkva sv. Luke Evanđeliste, spominje se i u kanonskoj vizitaciji 1489. godine – uz spominjanje njezina župnika Andrije. Zadnji put spominje se pri ponovnoj kanonskoj vizitaciji 1501. godine.

web: www.novska.hr

• Povelja o suradnji i prijateljstvu između Grada Vrbovca i Grada Novske.pdf

{gallery}novska0:::0:0{/gallery}

Senj je grad na obali Jadranskog mora u Ličko-senjskoj županiji površine 658 km² koji broji 8132 stanovnika.
Senj je najstariji grad na gornjem Jadranu, a utemeljen je u predrimsko doba prije 3000 godina na brdu Kuk. Bio je glavno središte ilirskog plemena Japoda. Sadašnje naselje nalazi se podno obronaka Kapele i Velebita. Simbol grada, Tvrđava Nehaj, poznata i pod nazivom "Kula Nehaj", nalazi se na brdu Nehaj, završena je 1558. godine te je od tada bila sjedište Uskoka sve dok oni nisu bili protjerani iz grada 1617. godine nakon što je Habsburška Monarhija sklopila mir s Mlečanima. Nalazi se u Ličko-senjskoj županiji, a ujedno spada u Gospićko-senjsku biskupiju i Riječku nadbiskupiju unutar Rimokatoličke Crkve.

web: www.senj.hr

• Sporazum o međusobnoj suradnji Grada Vrbovca i Grada Senja.pdf

{gallery}senj0:::0:0{/gallery}