Informacije

Rođen je 15.01.1933. u Gaju. Završio je četiri razreda pučke škole i bavio se poljodjelstvom, posebice uzgojem goveda i svinja, po čemu je bio poznat i kao "najjači proizvođač mesa u Hrvatskoj". U obitelji se tradicionalno njegovao duh HSS-a (otac Andrija bio je predsjednik HSS-a za Vrbovec, a ujak Andrija Papa, pobjednik na izborima 1935. i 1938., te narodni zastupnik za križevački i zelinski kotar), što je utjecalo i na njegov politički angažman.

Bio je aktivan u Gaju, Vrbovcu i Zagrebu tijekom bivše Jugoslavije, te u mnogim vatrogasnim, nogometnim i drugim društvima. Najjače se politički angažirao od 1990. kao saborski zastupnik HSS-a u nepuna tri mandata (djelujući i u nekoliko saborskih odbora), te potpredsjednik HSS-a u samostalnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj.

Ostali su nezaboravni njegovi osebujni govori u Saboru u kojima iznosi gledanje "malog čovjeka" i "selaka" na najvažnije političke, gospodarske, društvene i druge probleme hrvatskog društva. Objavljeni su odmah nakon njegove smrti (10.01.1998.) pod naslovom Glejte jenu stvar.

Josip Velebit rodio se 20. lipnja 1911. u Rijeci (otud pseudonim Josip Riječanin). Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Radio je kao profesor u Slavonskom Brodu, Osijeku, Subotici, Belom Manastiru, Zaprešiću, Križevcima i konačno od 1965. godine i u Vrbovcu gdje je bio i ravnateljem vrbovečke gimnazije. Bavio se i lutkarstvom, osobito u Osijeku, gdje je u lutkarskom kazalištu kao redatelj ostvario značajne predstave.

U književnosti se javio 1931. kao suradnik časopisa „Mladost”. Prvu pjesničku zbirku Putnikova sjena objavio je 1940. godine i nakon nje našao se u krugu istaknutih pjesnika, pa je bio uvršten u antologiju Između dva rata (1942), ali su ga događaji nakon 1945. isključili iz knnjiževnog života i otjerali u pjesničku šutnju. Nakon zbirke Lirski zapisi (1953) posvetio se uglavnom prijevodima i esperantu te je postao jedan od najuglednijih hrvatskih esperantista, za što je i više puta nagrađivan. Na esperanto je preveo više hrvatskih pjesnika, a vrhunac je postigao prijevodom Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića. Prevodio je i s njemačkog, mađarskog, bugarskog, ruskog, estonskog, slovenskog i makedonskog jezika.

Kao pjesnik oglasio se ponovno tek 1996. zbirkom trpke vedrine Ipak se kreće. Ključni su motivi njegove poezije usamljenost, prolaznost, relativizam s prevladavajućim pesimističkim tonom. Piše i poeziju sa socijalnim motivima. U drugoj se pjesničkoj fazi priklanja mistici. Pjesničkim izrazom Velebit je blizak Tadijanoviću, kojega je i prevodio na esperanto.

Umro je 21. travnja 2000. u Novom Marofu.

Josip Buturac, povjesničar, arhivist i crkveni pisac, rođen je u Grabarju kod Požege 14. XI. 1905. godine. Osnovnu školu polazio je u Ruševu, gimnaziju u Požegi, Travniku i Zagrebu, gdje je 1925. u Nadbiskupskoj gimnaziji maturirao. Studij teologije završio je u Zagrebu, od 1934. do 1936. studirao je na povijesnom fakultetu Papinskog sveučilišta u Rimu (Pontificia universitas Gregoriana). Od 1936. do 1939. slušao je hrvatsku povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1944. tezom Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja….

Objavio je niz rasprava, članaka, ocjena i samostalnih djela s područja crkvene i nacionalne povijesti te arhivistike. U povijesnim radovima Buturac je obrađivao teme iz crkvene i kulturne povijesti, zalazeći u povijesno-topografske, toponomastičke, migracijske i druge demografske pojave u prošlosti, posebno u pitanja nataliteta i mortaliteta u pojedinim regijama. Među radovima iz toga područja ističe se opsežno djelo Stanovništvo Požege i okolice od 1700-1950 (Zagreb 1967). Nakon svog rodnog požeškog kraja Josip Buturac je najviše pisao o Vrbovcu i njegovoj okolici.

Iako njegove tekstove ne obilježuje izrazito zanimanje za neko povijesno razdoblje, ipak su najbrojniji oni u kojima obrađuje poglavlja od XVII do sredine XIX st., većinom utemeljeni na do sada neobjavljenoj arhivskoj građi. Znatni su također njegovi prilozi našoj arhivističkoj literaturi, posebno crkvenoj arhivistici….

Od 16. XI. 1966. pa do svoje smrti 5. X. 1993. Josip Buturac je živio kao svećenik u miru u Lovrečina Gradu.

Hrvatski bibliografski leksikon

Rođen je 13. kolovoza 1875. godine u mjestu Virju u Podravini kao srednji od trojice sinova u siromašnoj seljačkoj obitelji.

Pučku ili osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, tzv. malu kraljevsku realnu gimnaziju – u Bjelovaru, a u Zagrebu pohađa nadbiskupski licej. 1896. godine upisuje studij bogoslovije (teologije) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i završava ga u zadanim rokovima. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1900. godine.

Kapelan u Vrbovcu

Nakon kapelanskih službi u Jamnici i Miholcu pored Križevaca, u prosincu 1902. godine premješten je u Vrbovec gdje kao kapelan služi do mjeseca srpnja 1905. godine. To je njegov prvi boravak u Vrbovcu za vrijeme kojeg se počeo zalagati za okupljanje radnika u "Hrvatskoj radničkoj zajednici" jer je uviđao u kakvim su nepovoljnim prilikama tada živjeli radnici, seljaci i mali obrtnici.

Radio je na osnivanju seljačkih radnih zadruga, i već 1905. godine osnovao je Hrvatsku seljačku radnu zadrugu u Vrbovcu koju je sam vodio. Preporučivao je strukovno okupljanje radnika uz njihovo prosvjećivanje i odgoj. Zalagao se za bolji i ljudskiji odnos prema ženama.

Od srpnja 1906. pa do 1910. godine Stjepan Pavunić djeluje kao kapelan i kateheta (vjeroučitelj) u Krapini. Kao i u Vrbovcu Pavunić je iznimno angažiran u prosvjećivanju i emancipiranju tamošnjih ljudi.

Župnik u Vrbovcu

Odlukom Nadbiskupskog duhovnog stola postavljen je 2. veljače 1911. godine na dužnost vrbovečkog župnika. U vrbovečkoj župi djelovao je uspješno punih trinaest godina, tj. do početka 1924. godine kada je imenovan za župnika u Koprivnici.

Pjevačko društvo „Petar Zrinjski”

Povratkom u Vrbovec Pavunić je nastavio svoje društveno djelovanje iz razdoblja kapelovanja u Vrbovcu. Na njegov poticaj i zalaganje ponovno je počela djelovati Hrvatska seljačka zadruga koju je osnovao još 1905. godine. Na njegov poticaj osnovano je pjevačko društvo „Petar Zrinjski” na uspomenu hrvatskog mučenika Petra Zrinskog koji se 6. lipnja 1621. rodio u Vrbovcu. Prvi zborovođa novoosnovanog pjevačkog društva bio je vrbovečki kapelan Ante Kolarić. Osim što je bio član mjesnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, bio je i član Mjesnog školskog odbora.

Osnovao je djevojačko društvo „Marijina kongregacija”, kojeg su članice prikazivale nekoliko puta igrokaz „Mučenice Kristova, oprosti mi!”. Društvo katoličkih muževa „Vojska srca Isusova”, osnovao je 1913. godine. Društvo je već u početku djelovanja brojilo oko četrdesetak muškaraca.

Nastojanjem župnika Pavunića sva su nabrojena društva dobila tijekom vremena svoje društvene stjegove koje je on sam u svečanim prilikama blagoslovio. Svrha i djelovanje tih društava, odnosno njihovih članova, osim sudjelovanja na crkvenim svečanostima, pjevačkim smotrama i koncertima, bila je i kulturno-prosvjetna.

Velikim zalaganjem i zaslugom župnika Pavunića početkom 1914. godine održan je veoma uspješan tečaj za kućanice u Vrbovcu. Tečaj je stručno vodila i predavanja održavala učiteljica više djevojačke škole iz Zagreba, Ema Matijašić. Ondašnji vrbovečki liječnik dr. Josip Heininger držao je predavanja iz higijene i prve pomoći s praktičnim pokaznim vježbama. Sam Pavunić govorio je polaznicima tečaja o štednji, čistoći u kući i okolini kuće, te o uspješnom vođenju sitnog gospodarstva, peradarstvu, povrtlarstvu i voćarstvu.

Pasionske igre

U rujnu 1912. godine Pavunić je prisustvovao na Euharistijskom kongresu u Beču. Tada je u Gradskom kazalištu (Burger Theater) gledao kazališnu predstavu, tzv. duhovnu igru „Muke gospodina našega Isusa Krista”, skraćeno nazvanu „Muka Isusova”, koja je prikazana po uzoru na pasionske igre koje su se tradicionalno održavale u njemačkom gradu Oberammergau. Predstava se Pavunića duboko dojmila pa je odlučio takve igre organizirati u Vrbovcu.

Početkom 1913. godine u Vrbovec dolazi novi kapelan Mihovil Ivšić. Kako je imao smisla za glazbu i pjevanje, odmah je preuzeo vođenje društva „Petar Zrinski” i postao zborovođa. Prije dolaska u Vrbovec boravio je jedno kraće vrijeme u Njemačkoj, pa je tako u gradu Erlau gledao predstavu „Muke Isusove” i njom se kao i Pavunić oduševio. Na prijedlog i nagovor svog župnika prihvato je odmah njegovu ideju o održavanju predstava u Vrbovcu. Izvođače je izabrao između aktivnih članica i članova pjevačkog društva „Petar Zrinski”, djevojačkog društva „Marijina kongregacija” i društva katoličkih muževa „Vojska srca Isusova”.

S uvježbavanjem se počelo već početkom veljače 1913, a angažirano je bilo oko stotinu ljudi. Prvo svečano prikazivanje „Muke Isusove” održano je 3. kolovoza 1913. godine. Predstave su se dalje održavale svake sljedeće nedjelje i blagdana na otvorenome, a u slučaju nevremena, u dvorani Zemljišne zemaljske zajednice, koja se nazivala Seljačko kazalište, a mogla je primiti oko tisuću ljudi.

Predstave je u početku najviše posjećivao građanski i seljački svijet iz Vrbovca i okolice. Kasnije, kada su te predstave predtavljene u novinama i postale poznate široj javnosti, posjećivali su ih i ljudi iz Zagreba, Bjelovara, Križevaca, Koprivnice, Đurđevca, Krapine i drugih mjesta.

ij; Stjepan Pavunić : Virovec, vrbovečki i koprivnički župnik/ Milivoj Kovačić