Informacije

Pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica, Štefa Iskra Kršnjavi, poznatija kao Iva Rod, rođena je 17. prosinca 1869. u Vrbovcu. Osnovno obrazovanje stekla je u Križevcima, Mađarskoj i u Zagrebu. Predavanja iz književnosti slušala je na Sorbonni, na College de France i na Sveučilištu u Bernu. Radila je kao profesorica ženske realne gimnazije u Zagrebu. Udala se za povjesničara, povjesničara umjetnosti, književnika i javnog djelatnika Izidora Kršnjavog.

U književnosti se javila 1891. godine Crticom, feljtonom u „Hrvatskoj”, nakon čega u „Narodnim novinama” objavljuje pripovijesti i humoreske, a po časopisima i pjesme. Dijelovi romana Teodora izlazili su u „Narodnim novinama” (1899), a pripovijest Siren u „Strossmayerovoj spomen-knjizi”.

Objavila je dvije knjige pjesama (dva sveska) Pjesme (1905. 1912.). Riječ je o formalno raznorodnim, ali blijedim pjesničkim ostvarenjima u kojima dominira ljubavna lirika, no pojavljuje se i socijalna, nastala kao revolt zbog društvene nepravde ili ljudske naravi, te pejzažna poezija, kao i ciklus Uz gusle — po uzoru na deseteračku narodnu poeziju. Među klasičnim oblicima stiha pojavljuju se pasusi kratke poetske proze koji joj obično služe za opise snovitih, ekstatičnih raspoloženja, nestvarnih susreta s božanskim bićem pjesnika, ili pak za simboličnu borbu s Ljubavi i Smrti, nakon koje dolazi Bol kako bi oplemenila pjesnikinjinu dušu. Prevela je neka kapitalna književna djela s francuskog (Rostand, Corneille, Sardou), mađarskog i talijanskog jezika.

Premda u osrednjim književnim ostvarenjima, Iva Rod izražava naglašeno individualan nazor na svijet. Njezina uglavnom romantičarski intonirana poezija ponegdje sasvim uspjelo predstavlja modernistička strujanja.

Iva Rod umrla je 16. kolovoza 1952. u Zagrebu.

Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000

U plejadi pjesnika, efemernih stvaralaca, što ispunjavahu stranice Smilja i ostalih dječjih časopisa u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, ističe se ime Krunoslava Kutena, kojeg je otkrio Milan Crnković, nazvavši ga "pretečom Grigora Viteza".

Rođen je 19. prosinca 1855. u Vrbovcu … od oca obrtnika (bačvara) i majke domaćice, u kraju gdje je u to doba još bujno živjela narodna pjesma, posebno lirska koja će primjetno utjecati na njegovo književno stvaralaštvo. Zagrebački prebendar Ignjat Švec pomogao mu je da završi gimnaziju u Zagrebu i postane činovnikom na magistratu, "te je služio za pokojnog Šenoe, koji ga je vrlo volio i upućivao u radu", kako to spominje u jednoj biografskoj bilješci njegov pjesnički drug Josip Milaković.

Premda mu je knjiga stihova Primula Veris bila – makar suzdržljivo – pohvaljena u novinskoj kritici, Kuten ubrzo napušta pisanje za odrasle i relativno se rijetko javlja u Vijencu ili Prozoru ponekom prigodnom pjesmom, odajući se dječjoj poeziji koju redovito objavljuje u brojevima Smilja gotovo četvrt stoljeća.

Nije izdao posebne zbirke, kao njegovi suvremenici Varjačić i Milaković, koji su objavili i po nekoliko knjiga dječjih pjesama. Boležljivost, prerana smrt (umro je u 38. godini života 17. lipnja, 1894.), kao i neprestana briga za brojnu obitelj djelomično su razlogom njegovu kvantitativno skromnom stvaralaštvu, no čini se da se u tome ogleda i autorova kritičnost: jednostavno – poput Vidrića – loše pjesme i nije želio objavljivati.

Njegovi trohejski osmerci – koji u nekih starijih pjesnika djeluju kao nategnuta i petrificirana forma, kao nešto preživjelo – tako su tečni, jezično glatki i prihvatljivi, da i ne osjećamo čitajući ih danas da su neki od njih nastali prije više od stotinu godina. A poznata je pojava da poezija brže zastaruje nego proza.
Kuten je također plaćao dug tadašnjoj tradiciji, pa ćemo u njegovoj poeziji susresti i deklamatorstvo, patetiku, deklarativnost, uz ponešto ojkanja (uzvikivanje „oj” na početku i kraju stiha), ali u svojim najboljim ostvarenjima oslobodio se sveg tog balasta i dao autentična dječja doživljavanja u vedrom, prpošnom ugođaju, podsjećajući nas na igrivost dječje narodne poezije. Gradeći stihove o različitim motivima bliskim djeci, u bujnim i sugestivnim slikama, služeći se nerijetko i humorom, Kuten zna ostvariti jednostavne, ritmički pravilne, privlačne, jezično-poetske tvorevine, od kojih su primjerice Djeca i maca i Ura bile gotovo stalno nazočne u čitankama za niže razrede osnovne škole. Generacije odraslih znaju ih napamet, iako nisu možda nikad doznali ime njihova autora, jer ono djeci i nije važno.

Treba još istaći da je Kuten, kako kaže najstudiozniji proučavatelj njegove književne djelatnosti Milan Crnković, "izbjegao, u svim svojim stihovima, onu nadmenost, ono govorenje odozgo, koje karakterizira rane hrvatske pjesnike kad su počeli pisati za djecu. Nikad Kuten, poput njih, ne govori o sebi, o svojoj uzvišenoj ulozi, o bolima što ih trpi zbog nesretne ljubavi i nesretne domovine, nikad ne daje na znanje da se on, pjesnik, drug muza, spušta do djece da ih obdari darom bogova, poezijom, nikad se ne postavlja čak ni kao iskusan čovjek iznad djece, nikad ne daje na znanje kako su dječje radosti male i neznatne. On se naprotiv utopio u djetinjstvu, izjednačio se s djecom i pjeva s djecom, misli s djecom, raduje se s djecom kao da je i sam dijete". (Hrvatska dječja književnost, Školska knjiga, Zagreb 1978.).

Dugo neotkriven, zanemaren i prešućivan, Kuten se u današnje vrijeme, kad se odbacuju didaktički parametri u valorizaciji dječje poezije, u potpunosti očituje pjesnikom bliskim suvremenim generacijama stvaralaca koji njeguju: igru riječi, humor, nonsens, bogatu i duhovitu leksiku, slobodnu i rasplamsalu imaginativnost.

Uz Harambašića Kuten ostaje našim pjesnikom „začinjavcem” hrvatske dječje lirike, pjesnikom koji ju je prvi uzdigao na umjetničku razinu, i u čijim najboljim djelima mogu djeca i danas uživati.

Ivo Zalar, u: Hrvatski dječji pisci III, Pet stoljeća hrvatske književnosti, NZMH Zagreb 1991.
 

Djeca i maca

Pokraj peći maca prela,
Do nje dobra djeca sjela
Pak joj tako šaptat stala:
„Predi pređu, maco mala,
Mi ćemo si platno tkati,
Platno našoj mami dati,
Mama će nam dobra biti,
Nove halje nam sašiti.
I kad tetka dođe kući,
Halje ćemo si obući.
A jer to je radost njena,
Lijepo djeca obučena,
Umah će nas k sebi zvati,
Svakom jednu žemlju dati.”
 

Ura

Ura ide tika taka,
Svako jutro budi đaka
Da se od sna brzo prene
I u školu s knjigom krene.
A kad bije dvanajst sati,
Stane ura đaka zvati:
„Ajte đaci brzo kući,
Dok su masni žganci vrući!”

Marija Jurić Zagorka rodila se 2. ožujka 1873. u selu Negovec kraj Vrbovca u imućnoj obitelji upravitelja velikog imanja baruna Raucha. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece, živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkom Samostanu milosrdnica, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina, da bi tu doživjela duboku starost i umrla 30. studenoga 1957.

Novinarska karijera Marije Jurić Zagorke počinje s anonimnim tekstom „Jedan časak” u zagrebačkom Obzoru, nakon čega je na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera, postala članica uredništva toga cijenjenog i utjecajnog lista. Od predstavnika tiskare Zagorka je pak čula vrlo nepovoljnu reakciju: „Novinarsko je zvanje isključivo muško, a Vi baš ni po čemu nemate sposobnosti za to. Tko hoće pisati u Obzoru mora biti netko.” Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germaniza-cije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan – Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Svoje romane, u kojima je pokazala iznimnu vještinu fabuliranja, koji su je učinili prvim hrvatskim autorom literature za mnoštvo, počela je pisati, baš kao i novinarske tekstove, na poticaj biskupa Strossmayera. On se, naime, žalio što hrvatski čitatelj odrasta na njemačkom jeziku, a Zagorka je to shvatila kao poziv.

Ispreplićući intrigantne, uglavnom ljubavne zaplete, i nacionalne teme ostvarila je niz feljtonskih romana koji su objavljivani uglavnom kao podlistak Obzora. Čitatelji su željno iščekivali svaki nastavak Gričke vještice, Plamenih inkvizitora, Gordane, Jadranke, Kćeri Lotršćaka, Kneginje iz Petrinjske ulice i drugih Zagorkinih opsežnih romana u kojima je stvorila veliku galeriju romanesknih likova. Možda su bili tako omiljeni upravo zbog trajne čežnje za srećom ili zbog divovske borbe protiv zla. Čitatelje je manje brinula patetična melodramatičnost dijaloga, naivnost arhetipskih struktura ponašanja ili stilska jednostavnost Zagorkinih romana. Oni su ih jednostavno voljeli kao i komedije te satiričke tekstove poput Jalnuševčana ili povijesnih drama.

Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: „Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.”

Arhiv HRT-a

U Vrbovcu je 1621. godine rođen Petar Zrinski, junak Zrinsko-Frankopanske urote i tragična ličnost Bečkog Novog Mjesta.

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se je tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspada zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Ubrzo je i bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe. Nakon toga su bečki strvinari potpuno opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: „Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”
 

Zrinsko-Frankopanska urota

30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pod krvnikovim mačem pale su glave hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, vođa neuspjele protuhabsburške urote. Neposredan povod za urotu, koju su pripremali hrvatski i mađarski velikaši, bio je Vašvarski mir, što ga je na štetu vlastitih zemalja potpisao s Turcima car Leopold I.

Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskog i mađarskog plemstva. Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Ferenc Veselenji u Mađarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj pa čak i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli. Poslije iznenadne smrti Nikole Zrinskoga ta nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak. Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše godine 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkom Novom Mjestu.

Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti samo – smrt. 18. travnja 1671. Zrinski i Frankopan osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji put su se sastali i oprostili. 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkom Novom Mjestu zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država.

Tijela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana desetljećima su ležala pokopana u Bečkom Novom Mjestu sve dok 30. travnja 1919. nisu prenesena i pokopana u Zagrebačkoj katedrali.

Vrbovec je staro naselje. Prvi pisani trag o njegovu postojanju datira iz 1244. godine. To je dokument kralja Bele IV. iz travnja te godine kojim potvrđuje da je kralj Koloman darovao Vrbovec županu Junku. Godine 1398. Vrbovec se pripaja gospoštiji Rakovec i ostaje s njom povezan sve do ukinuća kmetstva, 1848. godine. U burnoj je povijesti gospoštija Vrbovec-Rakovec promijenila mnoge feudalne gospodare. Vrbovec svoj procvat doživljava u XVIII. stoljeću. Sredinom tog stoljeća uspostavlja se kotarska sudska i upravna vlast, otvara se osnovna škola. Oko 1800. Vrbovec dobiva poštu, a 1870. godine stiže i željeznica.

U Vrbovcu i okolici rodili su se ili djelovali mnogi znameniti ljudi, kao što su, na primjer, grof Petar Zrinski, biolog Ljudevit Farkaš-Vukotinović, francuski plemić Eugene de Piennes, koji je Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu darovao 34 slike francuskih, nizozemskih, engleskih i njemačkih slikara, povjesničar Josip Buturac, i drugi.

U selu Negovcu pored Vrbovca rođena je Marija Jurić Zagorka, spisateljica popularnih romana i prva žena novinar na jugu Europe. Njezina se bista nalazi u vrbovečkom parku.

Kaštel u Vrbovcu, koji se prvi puta spominje 1528. godine, tvrđava je podignuta za obranu od Turaka. Kasnije je to posjed Zrinskih, Erdödyja, pa opet Zrinskih, Patačićâ i drugih. Tu je 1621. godine rođen Petar Zrinski.

Od kaštela postoji danas samo valjkasta kula. Župna crkva sv. Vida, koja se spominje još 1338. godine, barokizirana je starija građevina, sa zvonikom uz svetište i trijemom uz glavno pročelje. U crkvi su barokni oltari, veliko drveno raspelo, kalež iz 1722. godine, pacifikal iz 1725. godine, pokaznica, relikvijar. Zvona su lijevali poznati majstori Schifrer iz Zagreba (1803. godine) i Papst iz Varaždina (1846. godina).

Među lijepim se stilskim katnicama u Vrbovcu posebno ističe župni dvor, podignut 1818. godine. Na groblju je vrijedno pogledati baroknu kapelu Tri sveta kralja, te mauzolej obitelji de Piennes, u kojem je pokopan dobrotvor i donator markiz Eugene de Piennes. Mauzolej je sagrađen od švedskog granita, djelo je Huga Ehrlicha i Viktora Kovačića i spomenik je nulte kategorije.

Turistički vodič Zagrebačke županije

Tijekom 19. stoljeća osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo, Narodna čitaonica i izgrađen Željeznički kolodvor (1870.), a Julius Reininger podiže ciglanu. Industrijalac Đuro Predović gradi 1928. godine Tvornicu suhomesnate robe. Provedena je elektrifikacija mjesta, osnovana Hrvatska seljačka zadruga (1901.), Marvogojska udruga (1910.), Hrvatsko pjevačko društvo "Petar Zrinski" (1912.), Hrvatski sokol (1908.), dolazi do procvata obrt.

Drago Mandekić